Mesić - traži se predsjednik...
…napola anđeo demokrat, a napola autokrat; da parafraziramo jedan ljetni hitić.
Pred gotovo 10 godina stjecajem okolnosti sam pročitao jednu knjigu izuzetno talentiranog domaćeg autora, a čija se radnja vrti oko jednoga ostarjelog momka u najboljim godinama koji živi s majkom koja gaji čudnu sklonost diktatorima. U doba dana kada bi glavni lik pokušao istovremeno levitirati i doživjeti ukazanje Gospe, majka bi se povlačila u svoju sobu i tamo bi uživala u samoći okružena posterima po zidovima čiji motivi su bili isključivo razni autoritativni politički diktatori.
Ponekad se čini kao da je naša javnost upravo ta shizofrena majka glavnoga lika romana. Kako drugačije objasniti uspjeh nekih kandidata na prvim neposrednim izborima za gradonačelnika, te kotiranje nekih drugih kandidata u anketama povodom predstojećih predsjedničkih izbora?
No situacija ipak nije toliko bizarna kako se čini na prvi pogled. Sve veći i veći uspjesi raznih lokalnih šerifa na raznim političkim izborima nisu rezultat neke urođene hrvatske potrebe za kolektivnom onanijom nad vlastitom budućnosti u perverznoj formi zamišljene (?) majke koja živi u ljepšoj starijoj prošlosti kada su muškarci bili muškarci a političari diktatori, već je posljedica potpune bezidejnosti i bezličnosti političkih koncepata koji stižu iz tvrđava višestranačke demokracije – političkih stranaka.
Moglo bi se reći da je u novije vrijeme koncept političkih stranaka globalno podbacio, ali taj sindrom možda nigdje nije vidljiviji nego na Balkanu. Stranke koje bi trebale biti bastioni demokracije i omogućiti da nitko ne dođe u situaciju da bude biran bez prethodnog kvalitativnog (ali i kvantitativnog) filtera sposobnosti od samih početaka višestranačke parlamentarne demokracije u Hrvatskoj ljude filtriraju isključivo po – podobnosti. I onda se baš kada država ulazi u svoju punoljetnost dogodi da neki od ključnih ljudi vladajuće stranke opišu kako stranka interno funkcionira poput mafijaške organizacije, a posljedice po njih i po stranku su – nikakve.
Ke-Rum
S druge strane tu je opozicija. Ista ona socijaldemokratska stranka koja je u 4 godine na vlasti srezala socijalna prava i naknade, te ozbiljno ograničila radnička prava. A članovi iste nakon smrti Velikog vođe izabraše nesposobnu upravu i sada bauljaju od izbora do izbora u formi vječne oporbe, ne nudeći ikakva riješenja tekućih problema.
Tu su i podjednako razočaravajuće male stranke. Jedini smisao njihove egzistencije iz perspektive birača je da uhlijebe jednog-dva, pa možda čak i tri svoja člana u Saboru; a uz vješto koalicijsko trgovanje možda još koji član uđe u kakav nadzorni odbor ili dobije barem kakvu savjetničku poziciju u državnoj tvrtki.
U toj i takvoj situaciji uistinu ne čudi što je javnost u stanju za gradonačelnika, predsjednika, pa kad bi mogla i – premijera bira usamljenog jahača, karikaturu u vidu Banduma Kerića. Nema tu ničega perverznog koliko – očajnog.