Polemika sa Keenovim “Kultom amatera” (2): Dan kada je glazba pobijedila industriju (free audiobook download :-))
Uništavanje piratskih CD-a
Za razliku od Keena koji knjigu otvara udarcem ravno u glavu - poglavljem u kojem jeca nad sudbinom općih autorskih prava na webu druge točka nulte generacije, ja ću ipak krenuti nešto mekše. Krenuti ću od Keenovih poglavlja "Dan kad je umrla glazba [strana a]" i nasljedno "[strana b]", jer je na tome polju najlakše pobiti njegove argumente.
Andrew kreće s naricanjem o smrti glazbe udarajući tamo gdje zna da će potrošača zaboliti - oplakujući zatvaranje nekoliko jakih lanaca trgovina nosača zvuka. Tko od nas rođen prije, recimo, 1980., nije proveo značajan dio svojih srednjoškolskih pa možda i studentskih dana prebirući po nosačima zvuka u lokalnim trgovinama ploča i CD-ova?
Ali nije internet taj koji je ubio lokalnu trgovinu CD-ovima.
CD revolucija
U doba CD revolucije sam bio klinac. Nisam čak bio ni dovoljno star da bih cjenio ljepotu ili barem veličinu sisa Samanthe Fox sa plakata u prirodnoj veličini dotične na zidu poznanikove sobe. No dovoljno sam star da bih se sjećao mantre koju su tehnološki vizionari ponavljali u vremenima dok je CD kao medij tek dobivao na utjecaju i važnosti: glazba na CD-u će biti jeftinija od glazbe na vinilnim pločama i audio kazetama. Drugo je nezamislivo jer je CD u startu jeftiniji za proizvodnju, a potrošač će profitirati i time što je CD trajniji medij od ovih zastarjelih i nesavršenih. A kakav tek zvuk će pružati CD, to još u životu niste čuli, nešto tako kvalitetno...
Uklizali smo tako u eru CD-a, zaboravili smo na magnetne trake a vinil je postao tek zabava audiofila koji su patili za "toplim" (a zapravo vrlo loše reproduciranim) zvukom koji su pružale ploče. U proizvodnji glazbe su se do hard-disk recordinga zadržale trake, ali za krajnjega kupca i traka i vinil su bili mrtvi. Dok je vinil barem ostao pokojnikom kojeg se često i sa srećom sjetimo, za trakama iz kazeta gotovo nitko nije pustio suzu.
Ali što se dogodilo? Glazbu smo odjednom plaćali više nego u doba zaostalih magnetnih traka u plastičnim kučištima. I to u prosjeku sigurno duplo više. Što je pošlo krivo?
Upravo to što je glazbena industrija u eri CD-a dobila snagu da postane industrija u najgorem smislu te riječi.
Dolazak CD-a (kao samog po sebi radikalno novog medija) je omogućio da glazbena industrija počne zgrtati uvelike pretjeran ekstraprofit - to im je omogućila znatno niža cijena produkcije samog medija uz duplo veću cijenu konačnog glazbenog proizvoda za krajnjeg kupca. Glazbena industrija se u početku ere CD-ova opravdavala time da novi savršeniji medij zahtjeva veće studijske i produkcijske troškove u samom procesu stvaranja glazbenog proizvoda, ali ostaje činjenica sve kada bi i taj argument bio nepobitno točan - da je glazbena industrija našla načina da prilično nepošteno zaradi više novca nego što joj tržišno pripada. I to se dogodilo u "zapadnoj hemisferi" globalno i gotovo bez iznimke - ako glazbena industrija tim slijedom nije tipičan primjer tržišnog kartela na globalnoj razini onda ne znam što jest.
Ignoriranje interneta
Druga polovica devedesetih godina 20. stoljeća donosi internet kao novi medij, u početku gotovo romantično kaotično slobodan i sasvim besplatan. No internet kao izuzetno praktičan medij za potrošača (interaktivan za razliku od televizije i radija, dolazi vama u kuću umjesto da vi idete po njega na kiosk za razliku od tiska) počinje privlačiti sasvim konkretne tvrtke koje u njemu vide priliku za plasman svojih proizvoda i usluga. Ispočetka su to samo tehnološke firme, no kako internet ulazi u sve pore života tako i svaka tvrtka koja drži do sebe shvaća da mora biti prisutna na novom mediju.
Nakon početne faze razmjene digitalnih audio datoteka putem web i ftp servera, što je u vrijeme prije Googla bilo teško locirati kako glazbenoj industriji ali tako i korisnicima, pojavljuju se prve peer2peer mreže. Činjenicu da je glazbena a ne filmska industrija bila prva na udaru kolektivnog socijalnog piratstva može se objasniti time što je u vrijeme početaka peer2peer ere tipičan link na internet mogao relativno lako podnijeti download glazbe no ne i filmova.
Prva ozbiljnije raširena peer2peer mreža preko koje su korisnici razmjenjivali uglavnom glazbu (dalja lista vjerojatno izgleda ovako: pornografija, piratski softver...) bila je Napster. I koji je bio odgovor kompletne glazbene industrije na pojavu prve iole raširene peer2peer mreže? Možda tipujete na to da su pokušali osmisliti poslovni model koji bi im omogućio da se okoriste novim medijem. Ali bili biste u krivu. Glazbena industrija odlučila je umlatiti Napster ogromnim pravnim čekićem. 
Napster umire pod teretom tužbi, ne uspjevši pronaći komercijalni model suradnje s glazbenom industrijom.
No duh je bio pušten iz boce. Ali autizam glazbene industrije se nastavio. Bilo je ništa manje do impresivno gledati kako industrija koja svoju egzistenciju bazira isključivo na subjektivnom dojmu potrošača da cijela industrija tu postoji zbog njega diže tužbe protiv ljudi koji su razmijenjivali glazbu i dobiva presude
Potpuno nova razina bahatosti je bilo lobiranje (u nekim državama poput Hrvatske i uspješno!) da se paušalno oporezuju svi računalni mediji za prijenos i čuvanje podataka, svodeći time apsolutno sve konzumente glazbe i korisnike računala na kriminalce. Ako je nakon pojave Napstera duh bio pušten iz boce, nakon nameta na računalne podatkovne medije duh je počeo nekontrolirano divljati i uništavati sve oko sebe - potrošače više nitko nije mogao uvjeriti da su entiteti iz glazbene industrije good guys. Ako tretirate potrošače kao kriminalce i oni će to i postati, oni su naime potrošači i nemaju nikakve više (vjerske, ideološke, političke) porive da Vam daju svoj novac. Ja znam da od prvog dana ZAMP-ovog nameta više nisam kupio niti jedan nosač zvuka. A prije toga sam ih kupovao praktički redovno u prosjeku čak 1-2 CD-a mjesečno.
Ukratko - krivac za smrt Vašeg omiljenog dućana s nosačima zvuka niste Vi, potrošač koji je razmijenio koju pjesmu sa svojim prijateljima preko neke od brojnih peer2peer mreža. Kriva je glazbena industrija koja je od Vas preko noći stvorila kriminalca, sve ako niste nikada niti jednu pjesmu skinuli s interneta.
I onda je došao iTunes Music Store. Ali odnos prema Appleovom čedu je također jedna posebna priča o autizmu i bahatosti glazbene industrije, koja je, unatoč tome što žive od emocija potrošača, očito s godinama postala upravo to - najobičnija industrija.
Više o tome idući tjedan...