Polemika s Keenovim “Kultom amatera” (4): Istina i laž u etabliranim medijima
Rat je mir.
Keenova žalopojka nad neprofesionalnim, često neistinitim i zavaravajućim građanskim novinarstvom, kojem je jedina moguća suprotnost forsiranje profesionalnih medija sa glavnim i odgovornim urednicima te ozbiljnim kapitalom koji stoji iza istih na prvi pogled može biti simpatična i shvatljiva.
Uistinu, u teoriji, “ozbiljni” mediji se od pojedinačnih blogova razlikuju po stupnju profesionalnosti (primarno na razini nečega što bi u industriji zvali QA - kontrola kvalitete; u ovom slučaju kontrola dobivenih informacija), te po u konačnici profesionalnoj ali i zakonskoj odgovornosti za točnost objavljenih informacija.
U praksi ipak stvari stoje malo drugačije.
Riskirajući da zvučim poput žižekovski-radikalno, ne mogu ne povući paralele koje očito pokazuju kako je sustav profesionalnog novinarstva vjerojatno nepovratno kontaminiran, dok je (iako ima više nego očite mane), sustav socijalno-umreženog građanskog novinarstva u ključnim trenucima daleko pouzdaniji, informativniji i sustav koji bolje prenosi istinu.
Krenimo od osnovne Keenove teze kako etablirani (mainstream) mediji bolje i kvalitetnije zastupaju istinu od građana novinara...
Udarni primjer koji svakako ide na ruku Andrewu Keenu i tezama koje želi postaviti su teorije urote oko terorističkih napada na New York 2001. godine. Keen argumentira kako su ozbiljni mediji zadržali neutralnost i objektivno izvještavali o događajima tijekom i nakon terorističkih napada dok su, opet tvrdi Keen, građani novinari i blogeri zakazali. Zakazivanje sustava građanskog socijalno-umreženog novinarstva očituje se, i to je nešto gdje priznajem Keenove argumente, kroz teorije urote nastale (a koje se uistinu jesu širile primarno putem blogova i drugih metoda međusobne internetske komunikacije teoretičara urota) vezano uz taj događaj. Isti teoretičari urota mahom tvrde da čovjek nikada nije hodao po mjesecu. Još jedan moment koji Keenovim tezama svakako ide na ruku.
No pri tome Keen očito voli zaboraviti jednu stvar. U međuvremenu smo svi shvatili da su američke vlasti iskoristile taj eksces kako bi pokrenule neke nove, svima nama skupa potpuno nepotrebne ratove, koristeći se taktikom skrivanja ali i danas više nego očito jasnog lažiranja obavještajnih informacija vlastitih tajnih službi. Dok se Osama Bin Laden uistinu godinama skrivao u Afganistanu, napad na Irak i kasnije (još uvijek u trenucima pisanja ovog teksta nerealizirani) novi rat sa Iranom se nikako nisu mogli povezati i opravdati talibanskom akcijom na američkom teritoriju. Trebalo je fabricirati informacije kako bi se javnost uvjerilo u potrebu ratne avanture, i upravo su mainstream mediji učinili taj prljavi dio posla.
Nije za kriviti jedan CNN što se dao uključiti u ratnohuškačku politiku - političare među ostalim biramo u nadi da donose riješenja baziranih na zdravom razumu. Kada netko napadne našu zajednicu, od političara očekujemo “širu sliku”. Mediji u kriznim okolnostima pribjegavaju, što je i logično, nekritičkom serviranju informacija koje pružaju vladajuće strukture. Dakle, nisam sklon bacanju krivnje na medije što su proteklih 10 godina na bliskom istoku izginule tisuće ljudi - kako domaćeg stanovništva, tako i napadačkih zapadnjačkih vojnih snaga. Ne, krivi su političari. Vrlo konkretni političari koji imaju ime i prezime i koji su jednu tragediju iskoristili za stvaranje još bezbroj novih.
No, upravo taj primjer pokazuje da se ne možemo osloniti na istinost informacija objavljenih u etabliranim medijima, kao ni na to da će profesionalni mediji uvijek odraditi svoj istraživački dio posla. Nekritičko objavljivanje paraobavještajnih pamfleta vladajućih struktura radi napada na drugu zemlju ili zajednicu građana u vlastitoj zemlji nije ni istinito ni objektivno a za početak bome ni istraživačko novinarstvo.
Građani novinari, u to vrijeme još formirani tek u blogere, su prvi koji su upozoravali da nešto u koncepciji preventivnih ratova sa fiktivnim neprijateljem (terorizram je rijetko materijaliziran kroz vladu neke države, uglavnom se radi o karcinomu koji iskorištava nesavršenost vladajućeg sustava na nekom prostoru kako bi egzistirao isprepleten u tkivo društva). S vremenom su teorije urote preuzele primat nad pokušajima nalaženja objektivne istine - otišli smo u drugu krajnost. S vremenom su u nemogućnosti da otkriju pravu istinu s glavom i repom ljudi počeli prihvaćati “istinu” jednako besmislenu kao i ona koju su pokušale servirati vladajuće strukture - napadi se nikada nisu ni desili, odnosno proveo ih je faktor koji je domaća vlast sama kako bi našao izgovor za nove ratove i sve što uz to ide.
Takva, svojevrsna “radikalizacija istine” nije svojstvena samo građanskom novinarstvu. Među mainstream medijima su upravo među najpopularnijima mediji koji zastupaju slično shizofrene stavove - ne upozorava li Fox News konstantno amerikance kako Barack Obama želi pretvoriti SAD u socijalističko-komunističku džamahiriju sa svim hororima obaveznog zdravstvenog i mirovinskog osiguranja i socijalne sigurnosti? Od domaćih primjera sjetimo se generalnog pristupa informiranju medija poput reketaškog “Nacionala” iz ere Ive Pukanića, Božićevog “Slobodnog tjednika”, kolumni pojedinih “superzvijezda” (ili bar planetoida) iz redakcije EPH koji kolumne koriste za promociju svojih prijatelja ili diskreditaciju protivnika... Svi oni rijetko barataju golom istinom, gotovo uvijek se u najmanju ruku radi o barem indirektnom promoviranju interesa vlasnika ili sami planetodnih piskarala. A prečesto čisto o komercijalnom interesu.
U idućoj epizodi: o objektivnoj istini za 6 kuna.
Izvor popratne slike. http://www.wanderings-ds.com/