PDAVijesti: Gdje je nestala radost? (2004)
Od kada je dlanovnika, skeptici predviđaju brzu i bezbolnu smrt tržišta istih. S njihovog gledišta, takve crne prognoze imaju potpuni smisao – tko normalan želi koristiti “računalo” vrlo ograničenih mogućnosti, cijene bliske puno funkcionalnijem jeftinom (ne nužno rabljenom) laptopu koje uz to izgleda poput štreberskog modnog dodatka kao stvorenog za okupljanja čudnih nakupina ljudskih masa zvanih konvencije Trekkija?
S vremenom su naše drage igračke prilično dobile na procesorskoj snazi, odnedavno smo svjedoci početka revolucije ugradnje tvrdih diskova i 3D grafičkih ubrzivača u iste, ekrani su veći i blještaviji nego ikada prije, autonomija rada na dlanovniku između punjenja baterija se svela sa 3 tjedna na 3 dana prosječnog korištenja – ukratko prava tehnološka revolucija u svakom smislu te riječi. No dežurni skeptici i dalje proriču brzu i sigurnu smrt dlanovnika.
No sve prognoze su se do sada pokazale smiješnima – štoviše, umjesto da drugi gadgeti izguraju dlanovnike sa tržišta, dlanovnici su opasno ušli na tržišta, uvjetno rečeno, konkurentnih uređaja. Umjesto da mobiteli postanu telefoni sa funkcijama dlanovnika, perjanice tržišta, XDA i Treo, ozbiljno ugrožavaju Symbian bazirane “pametne” telefone. Također je teško zamisliti da bi danas netko kupio samostalni GPS prijemnik prije kakvog Windows Mobile odnosno Palm dlanovnika sa GPS mogućnostima. Gdje su danas specijalizirani “digitroni prevodioci”, specijalizirane igraće konzole sa jednom igrom ili čak šahom, nekada nezamjenjivi a danas prilično marginalizirani inteligentni programabilni kalkulatori? Sve njih je pojelo tržište koje je prema raznim čitačima digitalnih kristalnih kugli mrtvo.
I tako, dlanovnici su još uvijek s nama, jači i funkcionalniji nego ikada. Također dolaze u većem broju okusa i oblika nego ikada prije. Šire se na tržišta koja su ih trebala ugroziti ili čak uništiti. I sve izgleda savršeno? Paaaaaaa… Gotovo da je tako…
Možda je problem u meni, možda u činjenici da sam korisnik Palm dlanovnika, tržište kojih stagnira u posljednje vrijeme. Ali imam ozbiljan osjećaj da je izgubljen optimizam i polet korisnika dlanovnika koji je bio primjetan još pred koju godinu. Danas gotovo svatko koga znam, uključujući na koncu i mene, koristi dlanovnik za ozbiljne i “ozbiljne” poslove.
Pred koju godinu bih očekivao da ćemo danas kada gotovo svi imamo dlanovnike ili sa bluetooth ili sa wi-fi tehnologijama čoporativno igrati društvene igre, pa makar se radilo i o najbanalnijem pokeru između umreženih dlanovnika i njihovih vlasnika. U snove o trkačim simulacijama ili pucačinama na bežično umreženim dlanovnicima se nisam usudio ozbiljno upuštati, ali mi je i ta ideja uvijek bila lagano na pameti. Pobogu, pa čak i chess-by-email dobiva sasvim novi smisao kada se potezi razmjenjuju tijekom čekanja vlaka na kolodvoru s kolegom koji se tog časa dosađuje u uredu.
Umjesto toga, danas kada smo u mogućnosti sve ovo raditi, mi dlanovnike i dalje koristimo za prijenos uredskih datoteka između doma i ureda, evidenciju dnevnih i noćnih obaveza, kao adresare te razmjerno rijetko čak i kao diktafone. Nekada smo se uvjeravali da sve te dosadne i paušalne radnje radimo ne zato što smo eventualno ostarjeli i postali dosadni i predvidljivi ovisnici o skupim igračkama, već da nam tehničke mogućnosti uređaja ne omogućavaju bolje. Koliko god željeli vjerovati suprotno, većini korisnika je vrhunac igranja sa svojom skupom igračkom puštanje porno filmića skinutih s interneta na tom malom ekrančiću pred tehnički polupismenim (pa samim time i zadivljenim) prijateljima.
Danas je dakle vrijeme da se suočimo s istinom – stvarno smo ostarili i postali dosadni i predvidljivi. No, to još nije najgore; najgore je to što korištenje dlanovnika više nije nešto čemu se veselimo već je postalo jedna od brojnih dosadnih i monotonih svakodnevnih radnji.
U redu, možda i nije sve tako crno. No ipak ću se na kraju zapitati – gdje je nestala radost?