In memoriam: RIP Ephraim Kishon (2005)
Jučer (29. siječnja 2005.) je preminuo Ephraim Kishon. U Hrvatskoj umjereno popularan, vjerojatno popularniji u doba Jugoslavije nego danas, Kishon je dobitnik mnogobrojnih međunarodnih novinarskih i književnih nagrada i priznanja; već za života je proglašavan najvećim živućim satiričarem.
Kishona sam otkrio u srednjoj školi, zahvaljujući profesoru Gazzariju koji je imao razumjevanja za moje nepoštovanje obavezne lektire ali i paralelnu ljubav prema čitanju. Već nakon što sam pročitao prvo njegovo djelo koje mi je dospjelo u ruke (”Kod kuće je najgore“), osjetio sam posebnu povezanost sa tim živahnim i duhovitim starčićem. Njegov opis života u Izraelu krajem sedamdesetih kroz sasvim osobne i vrlo duhovite priče mi je dao nadu da ne živim baš na samom kraju svijeta. Sve što je on opisao u toj kolekciji kratkih priča sam gledao oko sebe, i jednim djelom čak i osobno proživljavao odrastajući u novostvorenoj domovini lišenoj svake logike i normalnih međuljudskih i društvenih odnosa tijekom devedesetih. Upravo sam čitajući tu knjigu naučio kako gledati na taj i takav svijet oko sebe bez padanja u duboku depresiju. Ephraime, hvala ti na tome.
Moja sasvim jednosmerna povezanost sa Kishonom se nastavila i slijedećih godina, kroz nekoliko njegovih slijedećih knjiga koje sam pročitao. Zbog određenih osobnih problema sam ostavio redovito uživanje u knjigama za neko buduće vrijeme, pa samim time je i nepročitani dio opusa Ephraima Kishona ostavljen za tu bolju budućnost. Do danas se nisam pošteno uspio vratiti čitanju knjiga kao metodi konstruktivnog gubljenja vremena, ali vijest o smrti jednog od najduhovitijih pisaca novijeg vremena (uz bok samom Douglasu Adamsu) će mi vjerojatno biti povod da ponovno uzmem u ruke njegova danas već pomalo klasična remek djela te se ponovno opustim uz vrlo životne priče, koje ću sada vjerojatno i još bolje shvaćati – u svoj njihovoj tragediji i gluposti.
Da je Kishon bio uistinu poseban čovjek, govori i anegdota vezana uz strahote drugog svjetskog rata. Kao bivši logoraš koji je preživio nacističke logore smrti, svojevremeno je napisao: “Pogriješili su, ostavili su jednog satiričara na životu“. Ne radi se dakle o priglupoj jedinki koja je patila od sindroma ovčjeg stada, već o čovjeku koji je uistinu svjestan svijeta u kojem živi i svih mana istoga. Unatoč tome iz većine njegovih djela izvire neobična vedrina ali i kritičnost spram ljudske gluposti – kojoj god naciji, religiji ili kakvoj drugoj skupini ista pripadala.
Za kraj bih samo rekao – sretan put Ephraime, gdje god da si krenuo i hvala na svim divnim trenucima provedenim uz tvoja djela.