Film Sretno dijete je kroz filmski i glazbeni program HRT-a dobio promidžbu kakvu ne ne pamtimo za bilo koji drugi domaći film u novijoj povijesti. Shvatio sam ga kao film koji puno obećava. Pružio je tek – dovoljno.
Za početak, sam se film temelji na gotovo savršenoj arhivskoj građi. Što zbog rata, što zbog raskida nekih medijskih urednika s vlastitom prošlošću, glazbene spotove iz ere novog vala nismo imali prilike gledati na televiziji proteklih 14 godina. Ljudi su se ponovno zaželjeli svega toga, a povremena ponovljena izdanja albuma Azre i Haustora očito nisu dovoljno utažila glad naroda za nekim prošlim vremenima.
Nadalje, sam autor filma (Igor Mirković) je, još u vrijeme dok je radio kao novinar u političkom programu HRT-a, odavao dojam dečka s potencijalom, čiju beskrajnu kreativnost koči samo uređivačka politika matične kuće. Da je to djelomično točno, dokazao je filmom Novo novo vrijeme. Ipak, taj film je nakon gledanja u ustima ostavljao tek gorak okus skupog PR-projekta novih vladajućih struktura. Dakle, Sretno dijete sam shvatio kao svojevrstan popravni ispit simpatičnog nam Igora.
Mješavina tih dvaju faktora (dobre građe i Igorovih potencijala) urodila je filmom koji, suprotno očekivanjima, mogu okarakterizirati tek dovoljno dobrim. Prva zamjerka cijelom filmu jest da se sve kreće nekako presporo. Dokumentarci BBC-a koji se bave kukcima često su daleko dinamičniji od ovog domaćeg kino-hita.
Istovremeno ostaje prilično nejasno zašto bismo dva telefonska poziva trebali shvatiti kao nadljudski napor Igora Mirkovića da uspostavi kontakt s Branimirom Štulićem. Uz to su svi akteri novog vala prikazani kao Majke Tereze s gitarama. To je jednostavno bilo vrijeme apsolutne sloge među glazbenicima, kada su na potezu između Kavkaza i Zvečke cvjetali makovi. Kako da ne…
Kroz film se u golemoj masi kadrova provlači sam Mirković. Dalo bi se ovdje parafrazirati Azru: ‘zvali su ga Krvavi Igor, nikom u kadar nije dao samom uzalud’. Da sve bude tragičnije, Igor Mirković u svojim ukazanjima ostavlja dojam težeg ‘mrtvog puhala’.
Unatoč kritikama, film obrađuje jedno razdoblje koje je na sve nas ostavilo traga. Kada bih ga morao ocijeniti striktno ‘školski’, dao bih mu ocjenu 4. No ako zanemarim osobne afinitete, realna ocjena bila bi tek mršava dvojka, možda trojka.