Optimalni bosanski čevapčići

Nije tajna da su Hrvatima Bosanci dragi, ali na jedan uvrnuti način. Sve je naime u redu dok god je Bosanac zabavan, te zna popit' i pojest'. Problemi nastaju kada Bosanac želi da ga se shvati ozbiljno.

Čak bi se moglo reći da je ugodno biti Bosanac u Hrvatskoj. Svi su ljubazni prema Vama, tapšaju vas po ramenu kada im učinite neku uslugu, smiju se Vašim vicevima, počesto ničim zasluženo doživite da netko "zavrti rundu" u lokalnom kafiću u Vašu čast. Naizgled je sve savršeno, no samo do trenutka kada postanete uspješniji od pokretnih spužvi s kojima ste baš strusili pokoje pićence; nakon toga postajete dijelom supertajne organizacije Osovina Bosanskog Zla kojoj je cilj porobiti Hrvate.

Uz malo sreće ćete izbjeći sudbinu grupiranja u supertajnu bosansku terorističku organizaciju, ali onda će objašnjenje za postojanje Vaše ambicije da činite više, bolje i jače biti kako je u pitanju plemenski duh koji nikako da izađe iz Vas simpatičnih ali malo nazadnih pojedinaca koji, eto, nikako da se naviknu na uljudbene manire Hrvata. "Zaboga, pa što drugo bi moglo biti u pitanju, nisu to pojedinci sa željama, snovima i zdravim ambicijama već organizirani kolektiv koji će nas porobiti!" zaključiti će svaka druga stara zagrebačka frajla.

Stoga ću Vam, dragi moji susjedi i komšije, u ovome tekstu dati nekoliko preporuka kako biti Optimalan hrvatski Bosanac. Važno je uklopiti se u očekivanja ljudi oko Vas, zar ne?

Optimalan hrvatski Bosanac kulturnjak

Ovo je vjerojatno Hrvatima omiljena kategorija Optimalnih hrvatskih Bosanaca. No trebate biti oprezni, nipošto se nemojte baviti nekom formom "ozbiljne umjetnosti". Optimalan hrvatski Bosanac podvrste kulturnjak mora biti čovjek od naroda, nipošto pretjerano obrazovan i ambiciozan.

Ako odaberete grupirati se u ovu podvrstu imajte na umu da je idealan izbor biti glumac. No zaboravite neke tamo drame, ljubav, sitne i krupne osječajčiće te karakterne uloge. Možete i smijete biti jedino komičar. Jer naposlijetku, suočimo se s time, Bosanci su smiješni! Uopće je nepotrebno da se pokušaju baviti nečime ozbiljnim u glumi kada im nasmijavanje tako dobro ide, u čemu je problem?

Reprezentativni uzorci glumišta: Emir Hadžihafisbegović (naročito u Tomato reklamama), Enis Bešlagić...

Možete se baviti i glazbom. Imajte u vidu ipak da ne možete biti recimo klasični glazbenik. Optimalan hrvatski Bosanac kulturnjak glazbenik će eventualno izvoditi neku formu narodne glazbe. Naravno da Bosanac ne može biti profesionalac u poslu pa dotični ujedno nikada ne odlazi kući nakon što odradi gažu već se zapije do zore (ili čak svih nekoliko idućih dana) sa svojim obožavateljima. I svi su si međusobno jarani.

Ok, ponekom Bosancu je dopušteno baviti se hip-hopom, rockom ili nekim takvim modernim smjerom glazbe. No onda je svakako potrebno da dotični bude vicmaher. Neka su mu brate pjesme i angažirane ako baš moraju biti, ali neka sve to bude umotano u onaj poznati bosanski humor - jer sjetimo se, Bosanci su smiješan narod! Ako krenete preozbiljno više nemate karijeru jer ne odgovarate očekivanom profilu Optimalnog hrvatskog Bosanca kulturnjaka glazbenika.

Reprezentativni uzorci glazbišta: Halid Bešlić, Edo Maajka, sva Zabranjena Pušenja

Optimalan hrvatski Bosanac sportaš

Postoje Bosanci koji su za Hrvatsku postigli vrhunske sportske rezultate ili su za njih barem odgovorni u formi trenera, izbornika ili tome slično. No i za njih vrijedi isto što i za prethodu podvrstu Optimalnih hrvatskih Bosanaca: budite vicmaher ako ne želite da Vaša sportska zvijezda brzo potamni. Ili barem budite redikul koji će sa smješkom veselo mahati publici koja Vam sa tribina urla da ste peder. Naravno, u ovom slučaju pomaže da imate neku laganu i simpatičnu govornu manu te da otvoreno pa makar i samo verbalno obožavate stanovite jugoslavensko-hrvatske generale i predsjednike te njihove obitelji.

Reprezentativni uzorak sportišta: pogađate, Miroslav Ćiro Blažević (Džeku još nismo uzeli, a kad ćemo ne zna se)

Optimalan hrvatski Bosanac političar

Tu je pak sve jednostavno, kaj ne? Optimalan hrvatski Bosanac koji se bavi drugim najstarijim zanatom na svijetu mora također biti duhovit, doduše na, za razliku od prethodnih kategorija, umjereno tragičan način. Zaključili smo i zaključimo još jednom - Bosanci su smiješan narod. Pri tome se možete služiti još neviđenim verbalnim vještinama (primjerice korištenje složenica poput zagrebljublje i čovjekoljublje) ili pak čisto fizičkim metodama nasmijavanja masa poput puzanja na koljenima u čarapama po ledu.

Nakon što ste savladali bizaran humor jednako dostojan helenističke drame kao i američkih geg-komedija iz doba nijemog filma samo nebo je granica. Ako već i niste korumpirani političar, svakako se trudite da ipak svakom svojom izjavom i kretnjom ostavljate dojam najcrnjeg mafijaša. Jer optimalan hrvatski Bosanac koji je došao u poziciju moći treba također biti i korumpiran (zar ste uopće sumnjali?). Trebate u životu, naime, činiti sve što je u Vašoj moći da zadovoljimo očekivanja mase.

Naravno, ne zaboravite neprestano kajkati. Jer kaj pak zna optimalni hrvatski Bosanac da Hrvatska nije samo Zagreb i Zagorje i kak bi isti čul da vu belom gradu nišće više ne kajka kak se šika?

Reprezentativni uzorak politišta: presuđeni gradonačelnik Zagreba i možebitno nesuđeni predsjednik države Milan "Je pa kaj sad" Bandić.

Konačno riješenje pitanja optimalnog hrvatskog Bosanca

Naravno, ima Bosanaca u Hrvatskoj koji ne spadaju u gore navedene stereotipe, bilo zbog toga što se ne nalaze na navedenim javnim funkcijama, bilo zbog toga što jednostavno nemaju ambiciju biti optimalni. Nažalost, sudbina takvih je općenito slučajna ili društveno uvjetovana anonimnost. Jer ipak je najbolji suboptimalni Bosanac još uvijek - anonimni Bosanac.

Ipak, nije sve tako crno. Bosanac u Hrvatskoj može biti i nešto više od Optimalnog hrvatskog Bosanca. Jedini preduvjet za to je - ne izjašnjavati se kao bilo kakav Bosanac.

Mesić - traži se predsjednik...

...napola anđeo demokrat, a napola autokrat; da parafraziramo jedan ljetni hitić.

Pred gotovo 10 godina stjecajem okolnosti sam pročitao jednu knjigu izuzetno talentiranog domaćeg autora, a čija se radnja vrti oko jednoga ostarjelog momka u najboljim godinama koji živi s majkom koja gaji čudnu sklonost diktatorima. U doba dana kada bi glavni lik pokušao istovremeno levitirati i doživjeti ukazanje Gospe, majka bi se povlačila u svoju sobu i tamo bi uživala u samoći okružena posterima po zidovima čiji motivi su bili isključivo razni autoritativni politički diktatori.

Ponekad se čini kao da je naša javnost upravo ta shizofrena majka glavnoga lika romana. Kako drugačije objasniti uspjeh nekih kandidata na prvim neposrednim izborima za gradonačelnika, te kotiranje nekih drugih kandidata u anketama povodom predstojećih predsjedničkih izbora?

No situacija ipak nije toliko bizarna kako se čini na prvi pogled. Sve veći i veći uspjesi raznih lokalnih šerifa na raznim političkim izborima nisu rezultat neke urođene hrvatske potrebe za kolektivnom onanijom nad vlastitom budućnosti u perverznoj formi zamišljene (?) majke koja živi u ljepšoj starijoj prošlosti kada su muškarci bili muškarci a političari diktatori,  već je posljedica potpune bezidejnosti i bezličnosti političkih koncepata koji stižu iz tvrđava višestranačke demokracije - političkih stranaka.

Moglo bi se reći da je u novije vrijeme koncept političkih stranaka globalno podbacio, ali taj sindrom možda nigdje nije vidljiviji nego na Balkanu. Stranke koje bi trebale biti bastioni demokracije i omogućiti da nitko ne dođe u situaciju da bude biran bez prethodnog kvalitativnog (ali i kvantitativnog) filtera sposobnosti od samih početaka višestranačke parlamentarne demokracije u Hrvatskoj ljude filtriraju isključivo po - podobnosti. I onda se baš kada država ulazi u svoju punoljetnost dogodi da neki od ključnih ljudi vladajuće stranke opišu kako stranka interno funkcionira poput mafijaške organizacije, a posljedice po njih i po stranku su - nikakve.

Ke-Rum

S druge strane tu je opozicija. Ista ona socijaldemokratska stranka koja je u 4 godine na vlasti srezala socijalna prava i naknade, te ozbiljno ograničila radnička prava.  A članovi iste nakon smrti Velikog vođe izabraše nesposobnu upravu i sada bauljaju od izbora do izbora u formi vječne oporbe, ne nudeći ikakva riješenja tekućih problema.

Tu su i podjednako razočaravajuće male stranke. Jedini smisao njihove egzistencije iz perspektive birača je da uhlijebe jednog-dva, pa možda čak i tri svoja člana u Saboru; a uz vješto koalicijsko trgovanje možda još koji član uđe u kakav nadzorni odbor ili dobije barem  kakvu savjetničku poziciju u državnoj tvrtki.

U toj i takvoj situaciji uistinu ne čudi što je javnost u stanju za gradonačelnika, predsjednika, pa kad bi mogla i - premijera bira usamljenog jahača, karikaturu u vidu Banduma Kerića. Nema tu ničega perverznog koliko - očajnog.